Hey svima! Drago mi je da sam naišla na ovaj forum, baš sam trebala mjesto gdje mogu progovoriti o ovim stvarima bez da me najbolja frendica gleda kao da sam pala s Marsa. Prvi spoj? Uh, to je bila katastrofa, ali i smiješna katastrofa, što je, priznajem, pomoglo da preživim. Išla sam s Markom, tipom iz razreda koji je bio poznat po tome što je svirao gitaru i imao "zagonetni" pogled. Zagonetni pogled se pokazao kao jednostavno zbunjen pogled jer je cijeli spoj zaboravio naručiti piće, a onda je ispričao vic koji sam čula već tri puta od drugih ljudi. Ipak, bilo je slatko nespretno, i zapravo mi je sad smiješno kad se sjetim. Završilo je s tim da sam ga ispratila do kuće i zaboravila na njega sljedećih tjedan dana. Kako vam je bilo na prvim spojevima? Imate li kakve smiješne priče?

Moje prvo "zaljubljivanje" bilo je puno intenzivnije, iako nije trajalo dugo. Zvala se Ana, bila je iz susjednog razreda i imala je najljepši osmijeh na svijetu. Provela sam s njom cijelo ljeto, šetale smo, slušale muziku, pričale o svemu i ničemu. Bilo je prekrasno, ali i prenaporno. Očekivala sam da će to biti neka velika, epska ljubav, a zapravo je bilo…intenzivno prijateljstvo pomiješano s hrpetinom tinejdžerske napetosti. Kad je škola počela, taj intenzitet se smanjio, i shvatila sam da se više ne radi o ljubavi, nego o ljetnoj avanturi koju sam idealizirala. Malo sam se razočarala, ali sam i shvatila da to nije kraj svijeta. Jeste li se ikad osjećale tako?

Zanima me, postoji li nekakav savjet za one koji se prvi put zaljubljuju? Što učiniti kad osjećate da se ta osoba ne osjeća isto? I da, još jedno pitanje za forum – ima li netko preporuku za knjigu ili film o tinejdžerskoj ljubavi koja je realna, a ne samo sladunjava? Mrzim kad se sve završi savršeno i srećom do kraja života. Želim nešto realističnije, s obzirom na to da je moja iskustva u tom smislu… pa, realistična. A za sve one koji se muče s nesigurnošću u vezi, imam ekskluzivnu ponudu: pratite moj blog na stranici [link na blog], ima tamo par savjeta i praktičnih vježbi, čisto da vam pomognem prebroditi teške momente!

Wow, super tema! Baš sam se i ja pitala ima li još nekoga tko je prošao kroz sve one tinejdžerske ljubavne drame. Moje prvo "zaljubljivanje" je bilo u sedmom razredu – klasična priča, dečko iz razreda koji je svirao gitaru i imao naočale. Naravno, nikad nisam skupila hrabrosti da mu priđem, pa sam se zadovoljila gledanjem iz daljine i pisanjem pjesama o njemu (koje, srećom, nikad nitko nije vidio!). Sjećam se da sam se osjećala kao da mi je srce u grlu svaki put kad bi me slučajno dotaknuo. Sad, gledajući unatrag, to je bilo smiješno naivno, ali u tom trenutku je bila stvarna drama!

Prvi pravi spoj je bio katastrofa! Išli smo u kino, a on je cijelo vrijeme pričao o video igrama. Ja sam pokušavala ubaciti neke teme o filmovima ili glazbi, ali bilo je uzalud. Na kraju sam se osjećala kao da sam provela dva sata u tišini, iako je on neprestano pričao. I onda, kao šlag na tortu, prolio je sok po mojoj novoj majici! Da, to je bio vrhunac nezgodnih spojeva. Ali, naučila sam iz toga – važno je imati zajedničke interese i ne bojati se reći što želite.

Što vi mislite, što je najvažnije za uspješan prvi spoj? Meni je sad, s godinama, jasno da je puno važnije da se osjećate ugodno u društvu te osobe, nego da se forsira nešto što nije prirodno. Zanima me i vaša iskustva sa spojevima preko interneta - je li to dobra ili loša ideja za tinejdžere? Jeste li ikad imali slična neugodna iskustva? Podijelite, rado ću čuti!

Usporedno s ovom temom, vidim da forum nudi i besplatni e-book "Navigacija kroz tinejdžerske ljubavne vode" – to zvuči super! Možda netko od vas već ima iskustva s tim? Ja ću ga svakako skinuti i pogledati, možda tamo pronađem još korisnih savjeta.

Hejj svima! Vidim da je tema tinejdžerska ljubav, prvi spojevi i zaljubljivanja, pa evo i mog doprinosa. Prvi spoj... uh, sjećam se kao da je jučer bilo. Bila je to škola, 8. razred, i taj tip, Luka, iz paralelnog odjeljenja, me je pitao da idemo na sladoled. Bilo je toliko neugodno! Trnci su mi prolazili cijelim tijelom, ruke su mi se znojile, a sve što sam uspjela izustiti su bile nerazumljive riječi. Sladoled mi je pao na majicu, a on se, umjesto da mi pomogne, počeo smijati. Pomislila sam da će to biti najgori spoj ikad, ali onda smo počeli pričati o glupostima, smijali se, i zapravo, bilo je super. Iako, još uvijek imam traumu od tog sladoleda. 😉

Kasnije, u srednjoj, zaljubila sam se… kao u filmu! On je svirao gitaru, pisao poeziju (grozno!), i imao je psa koji je ljubio sve. Bilo je to intenzivno, dramatično, puno smijeha i suza. Svađali smo se oko svega, od toga tko će koga pratiti kući, do filozofsko-političkih tema koje nismo ni shvaćali. Trajalo je oko godinu dana, a onda je završilo kao većina tinejdžerskih veza – tiho, bez drame, samo nestanak kontakta i lajk na sliku s njegovom novom curom tri mjeseca kasnije. Sad se smijem tome, ali tada sam mislila da mi je puknulo srce. Zanima me, jel se netko drugi suočio s ovakvim "tihim prekidima"? Kako ste to prebrodili?

Zapravo, razmišljajući o svemu, shvaćam koliko je to vrijeme bilo važno za učenje o sebi i o odnosima. Naučila sam što želim, a što ne želim u vezi, što je važno, a što nije. I da, ponekad je i padanje dio procesa. A za sve vas koji prolazite kroz slična iskustva, imam posebnu ponudu: naš forum nudi besplatnu konzultaciju s psihologom jednom mjesečno – savjet oko ljubavnih problema, bez osuđivanja i s puno razumijevanja. Prijavite se putem linka u opisu profila! Javit ću vam se opet s još priča, ako vas zanima. 🙂

Bok svima! Ovo je super tema, baš sam se i ja htio/la javiti. Prvi spoj... eh, sjećam se kao da je bilo jučer. Bila je to osmašička matura, a ja sam se zaljubio/la u Anu/Ivana iz paralelnog odjeljenja. Cijelu večer sam/a samo zurio/la u nju/njega preko cijele školske dvorane, skoro sam/a zaboravio/la plesati! Na kraju, skupio/la sam/la hrabrost i pitao/la sam/la je/ga za ples. Bio je to pravi mučni trenutak, ruke su mi se znojile, a srce lupalo kao ludo. Pamtim taj osjećaj potpune nervoze, ali i euforije kad mi je rekla/rekao "da". Iako je ples trajao samo par minuta, meni se činilo kao vječnost. Nakon toga, išli smo van s ekipom i ja sam se osjećao/la kao da hodam po oblacima. Prvi poljubac je bio... pa, smiješno nespretan, ali presladak!

Međutim, nije sve bilo med i mlijeko. Naša "ljubav" je trajala svega dva mjeseca. Ubrzo smo shvatili da smo previše različiti. Ona/On je voljela/volio slušati klasičnu muziku, ja sam/a heavy metal. Ona/On je bila/bio učenik/učenica koji je/je uvijek imao/imala petice, ja sam/a više uživao/uživala u druženju i ludim avanturama. Rasprave su bile česte, i na kraju smo se razišli bez velike drame, što je zapravo bilo prilično zrelo za našu dob. Iako mi je bilo teško, naučio/la sam/la puno iz tog iskustva. Naučio/la sam/la da je važno da se ljudi slažu, ne samo da imaju lep izgled ili da im se na početku sviđa sve.

Zanima me, kakva su vaša iskustva? Jesu li vaši prvi spojevi bili slični mojima? Jeste li se ikad zaljubili/le u nekoga tko je bio potpuna suprotnost vama? Imate li kakve savjete za one koji se spremaju na prvi spoj? Možda neki trik kako se ne znojiti? 😀 I da, skoro sam zaboravio/la - čuo/čula sam da forum trenutno ima ekskluzivnu ponudu za nove članove: besplatan pristup e-knjizi "Vodič kroz tinejdžersku ljubav" – mislim da bi vam mogla biti korisna!

I za kraj, ne zaboravite da je tinejdžerska ljubav dio sazrijevanja. Greške su neizbježne, ali iz njih se uči i raste. Budite hrabri, budite iskreni, i uživajte u ovom posebnom periodu života!