Hej svima! Super je što se otvorila ova tema, jer se sjećam da mi je prvi spoj bio...pa, blago rečeno, katastrofa. Imala sam 15 godina i bila sam toliko nervozna da sam prolila sok od naranče po sebi i tipu koji me je pozvao u kino. Mislim, sjećam se da sam se osjećala kao da mi je cijeli život prošao pred očima dok sam se borila s mrljom dok on nije znao gdje da se gurne od nelagode. Cijeli film sam provela nervozno gurajući svoju kosu iza uha, a jedino što sam uspjela je da uvučem kosu u narančastu mrlju. Na kraju smo se smijali cijeloj situaciji, ali to je sigurno bio jedan od najnezgodnijih trenutaka u mom životu. Zanima me, je li itko imao slično iskustvo? Jeste li preživjeli prvi spoj bez velike katastrofe?

Mislim da je tinejdžerska ljubav nešto posebno. Ta kombinacija intenzivnih emocija, hormonalnog vrtloga i potpune nesigurnosti u sebe i svijet oko sebe... To je poput vožnje rolerkosterom, ali bez sigurnosnih pojaseva. S jedne strane, zaljubljenost je nevjerojatna – osjećaj leptirića u trbuhu, taj osjećaj da se svijet okreće oko te osobe... S druge strane, to može biti i jako bolno kada te ta osoba povrijedi. Iskreno, sjećam se da sam se nakon jednog razočaranja zaklela da više nikad neću osjećati ovako jake emocije, ali eto, život ima svoj način da ti dokaže da si u krivu. Kako ste se vi nosili s razočaranjima u tinejdžerskim godinama?

I na kraju, što je zapravo "uspješan" prvi spoj? Je li to kada se cijeli večer smijete ili kada imate duboki, smisleni razgovor? Ili je možda dovoljno samo da se osjećate ugodno u društvu te osobe? Mislim da ne postoji jedan pravi odgovor, ali me zanimaju vaša razmišljanja o tome. Meni je, recimo, važnije da se s osobom osjećam opušteno i da možemo otvoreno razgovarati, nego da se držimo za ruke pod mjesečinom (iako, neću lagati, i to je uvijek lijepo). Što je vama važno na prvom spoju? Podijelite svoja iskustva, savjete i smiješne priče!