Bok svima! Vidim da se otvorila tema o majčinstvu, izazovima i radostima roditeljstva, i moram priznati da me uhvatila nostalgija, ali i malo zebnja. "Svi pričaju o tome..." Da, baš tako. Čini se kao da je majčinstvo nešto o čemu se govori u zboru, ili u šapatima, ali rijetko se čuju iskreni, necenzurirani glasovi. Ja sam majka dvoje djece, tinejdžera koji me svakodnevno uče novim riječima koje nikad nisam znala da postoje, i osmogodišnjakinje koja je slatka kao med, ali može biti i tvrdoglava ko' mazga. Iskreno, često se pitam jesam li spremna za ovaj posao, i dalje se osjećam kao da improviziram većinu vremena!

Mislim da je najveći izazov, osim očiglednih poput nedostatka sna i financijskih poteškoća, upravo taj konstantni osjećaj nedostatka vremena. Vremena za sebe, za partnera, za prijatelje… Vremena za jednostavno disanje i razmišljanje. Ali onda, u trenutku kada te moj osmogodišnjak zagrli i šapne "Volim te, mama", ili kada vidim sina kako samouvjereno svira gitaru, sve se to zaboravi. Te radosti su nevjerojatne, poput malih čuda koja obasjavaju sve one tamne trenutke. Zanima me, ima li netko tko se uspio organizirati tako da ima i vremena za sebe, a da pritom ne zanemaruje svoju djecu? Kakve su vaše tajne?

Drugi veliki izazov je, čini mi se, konstantno osjećanje krivnje. Krivnja zbog toga što nisi dovoljno prisutna, što nisi dovoljno strpljiva, što nisi dovoljno dobra. To je, mislim, univerzalan osjećaj svih roditelja, bez obzira na to koliko su uspješni i organizirani. A opet, ti trenuci bliskosti, smijeh, zajednički trenuci - oni nadmašuju svu tu krivnju. To je jedna beskrajna vožnja toboganom s usponima i padovima, ali koliko je to divlja vožnja, zar ne?

Zanima me vaše iskustvo. Koji su bili najveći izazovi, a koje su radosti vas najviše obradovale? I najvažnije – što vam je pomoglo da se nosite sa svime tim? Veselim se vašim odgovorima!