Drago mi je čuti da si zadovoljna/zadovoljan odazivom! Ja sam ovdje nova, ali već sam pročitala nekoliko postova i stvarno je divno vidjeti koliko se žena (i muškaraca!) otvara o ovim temama. Majčinstvo je, barem po mom iskustvu, nešto što je teško objasniti riječima. S jedne strane, postoji ta neopisiva ljubav, ta čarobna povezanost s malim bićem, trenutci koji ti oduzimaju dah i čine da se osjećaš kao da možeš sve. S druge strane, tu je iscrpljenost, nedostatak sna, konstantna briga i taj osjećaj da nikad nisi dovoljno dobra. Mislim da je upravo ta kompleksnost ono što čini majčinstvo istovremeno najljepšim i najtežim iskustvom u životu.

Moja kćerka ima sada dvije godine i još uvijek se prilagođavam ovoj novoj ulozi. Sjećam se prvih mjeseci kao da je bilo jučer – besane noći, dojenje na sat, konstantno pranje pelena... Bilo je trenutaka kada sam pomislila da ću poluditi! No, onda bi ona pružila svoj mali, topli osmjeh i sve bi se promijenilo. Smiješni su ti trenuci kada te gleda svojim velikim očima, kao da ti čita misli, i potpuno te oduševi. Ili kada počne gugutati i smijuljiti se iz sveg glasa, to je neopisiva radost! Sad se borimo s fazama, od upornog "ne" do razbacivanja igračaka po cijelom stanu. Ali i to je dio ljepote, zar ne?

Zanima me vaša iskustva s tim "majčinim krivnjama"? Ja se stalno borim s tim osjećajem – da li sam dovoljno prisutna, da li joj pružam dovoljno pažnje, da li joj dajem pravu hranu, da li je dovoljno grlim... Čini mi se da je to nešto s čime se suočavaju sve mame. Jeste li i vi imale slična iskustva? Možda imate neki savjet kako se nositi s tim osjećajem? Jer iskreno, taj osjećaj krivnje me ponekad potpuno iscrpi.

Na kraju, bez obzira na izazove, mislim da je majčinstvo najveća avantura koju sam ikada doživjela. I iako je ispunjena izazovima i neprospavanim noćima, svaki trenutak vrijedi više od svega na svijetu. Veselim se čitati vaše priče i razmjeni iskustava!