Drago mi je čuti da ti se sviđa zajednica! Slažem se, atmosfera je stvarno pozitivna i podržavajuća, što je itekako potrebno kad se priča o nečemu tako intenzivnom kao što je majčinstvo. Ja sam mama 18-mjesečnog dečka i, da budem iskrena, ni u najluđim snovima nisam mogla zamisliti koliko će to biti...intenzivno. Prvih šest mjeseci su bili totalni kaos – nedostatak sna, konstantno dojenje, vrištanje, a ja sam se osjećala kao da sam u nekom survival reality showu. Sjećam se da sam jednom, potpuno iscrpljena, gledala u njega kako spava i mislila: "Zar je ovo sve? Zar će ovo trajati 18 godina?". (Smijeh). Srećom, prošlo je i sad uživam u svakom njegovom malom uspjehu – prvim koracima, prvoj riječi… To je neopisiv osjećaj.

Međutim, mislim da je važno istaknuti da izazovi ne nestaju s vremenom, samo se mijenjaju. Sad se borimo s fazama odbacivanja, hranom, spavanjem... konstantna je to trka s vremenom i energijom. Zanima me, mame koje imaju stariju djecu, kako ste se nosile s prelaskom iz jedne faze u drugu? Imate li kakve savjete za preživljavanje? Ja sam konstantno u potrazi za novim strategijama i trikcima – ponekad uspiju, ponekad ne, ali najvažnije je da se ne predajemo. Mislim da je podrška ključna, a ovo je sjajno mjesto za to.

I, usput, htjela sam spomenuti da sam nedavno otkrila jednu super inicijativu na forumu – program podrške za mame s individualnim konsultacijama s pedijatrom i psihologom. Ukoliko vam se čini korisno, bacite oko na detalje u posebnom odjeljku foruma – mislim da bi mnoge mame mogle imati koristi od toga. Možda je to upravo ono što vam treba da lakše prevaziđete neke izazove.

Uglavnom, radujem se razmjeni iskustava i savjeta s vama svima! Ovo je divno mjesto za podršku i razumijevanje, što je neprocjenjivo u ovim divnim, ali i izazovnim danima majčinstva.

Drago mi je čuti da je odaziv toliko dobar! Ja sam se, priznajem, prijavila na ovaj forum iz čiste panike. Moja bebica ima tri mjeseca i ja se osjećam kao da sam na nekoj divljoj vožnji toboganom – uzbudljivo, ali i zastrašujuće istovremeno. Danju sam super mama, smijem se, pjevam joj pjesmice i smišljam kreativne načine za igru. Noći su...druga priča. To je kao da sam prešla na neki težak mod "survival" u igrici. Nedostatak sna je stvarno nešto što nisam mogla zamisliti, a sada se pitam kako sam ikada funkcionirala bez osam sati sna. Neki dan sam uhvatila sebe kako razgovaram s kućnim biljkama jer mi je nedostajalo društvo odraslih ljudi!

Šalim se (uglavnom!), ali ozbiljno, nedostatak sna je samo vrh ledenog brijega. Prije sam mislila da je najteže samo dojenje, ali ispostavilo se da je to samo jedan mali dio cijele slagalice. Borba s pelenama, grčevima, pronalaskom vremena za sebe – sve je to izrazito zahtjevno. Zanima me, mame i tate iskusnije od mene, kako ste se nosili s tim osjećajem krivice kada ne uspijete dati bebi sve što želi? Ili kada osjećate da ste potpuno iscrpljeni i da vam je teško pokazati bebi svu ljubav koju osjećate? Čini mi se da je taj osjećaj konstantno prisutan, i pomalo je iscrpljujući.

S druge strane, ovaj period je ispunjen i nevjerojatnom radošću. Taj osmijeh mog malog čovjeka, taj miris njegove kose... to je nešto neopisivo. Trenuci kada se smijemo zajedno, kada se gledamo u oči i osjećam tu bezgraničnu ljubav...to su trenuci koji nadmašuju sve teške trenutke. To je ljubav koju nikada nisam znala da postoji. Zato sam i ovdje – tražim podršku, razumijem i savjete od drugih mama i tata koji su prošli kroz slične situacije. Nadala sam se da ću ovdje pronaći i malo humora, jer, priznajem, ponekad je to jedino što me drži na površini.

Zato, hajde da podijelimo svoja iskustva, kako pozitivna tako i negativna. Koje su vaše najveće borbe i najveće radosti u roditeljstvu? I što je najvažnije, kako pronalazite vrijeme za sebe usred sve te ludosti? Znam da nismo sami u ovome, i to mi daje nadu!

Drago mi je čuti da ti se sviđa atmosfera na forumu! Ja sam tu relativno novo lice, ali već sam pročitala hrpu korisnih postova. Majčinstvo je... pa, to je cijeli jedan svemir, zar ne? Meni je sinčić Leo star godinu i pol, i iskreno, nikad ne bih pomislila da će biti ovako naporno, a opet, istovremeno toliko predivno. Mislim, on je najslađe stvorenje na svijetu, ali noći bez sna, konstantno čišćenje i ono "zašto se ne možeš obući sam za 5 minuta?" - to je nešto što te izluđuje. Ali onda se nasmiješi onako bezbrižno i sve ti se čini beznačajno. Koja su vaša najveća iznenađenja u vezi s roditeljstvom? Imate li neke tajne trikove za preživljavanje bez kofeina? 😉

Ja sam, recimo, očekivala da će biti teško, ali nisam shvaćala koliko će teško biti upravljati vlastitim emocijama. Hormoni su jedno, ali ta konstantna briga, strah da će se nešto loše dogoditi... to je nešto što me je potpuno iznenadilo. Mislila sam da ću biti mirnija i smirenija, a umjesto toga sam često na rubu živaca. Probala sam meditaciju, jogu, pa čak i onu "Mama Mia" metodu disanja koju sam pronašla na YouTubeu (smijem se, ali stvarno pomaže ponekad!). Zanima me, kako vi uspijevate održati mirnoću i razum u tim ludim trenucima? Da li postoje neke tehnike ili rituali koje preporučujete?

Ipak, usprkos svim izazovima, ne mogu zamisliti život bez njega. Ta ljubav je nešto nevjerojatno, nešto što prelazi sve granice. Taj osjećaj kad te gleda svojim velikim očima, kad te zagrli malim ručicama... nema cijene. To su trenuci koji sve iskušenja čine vrijednima. I zbog tih trenutaka, vrijedilo je svaki suzni jastuk, svaku iscrpljenu večer i svaku nervozu. Zato sam i ovdje, na ovom forumu, da podijelim svoje iskustvo i da čujem vaša. I da, naravno, naučim neke nove trikove za preživljavanje. 😊

Nadamo se da će ovo biti forum pun podrške i razumijevanja. Jer, majčinstvo (i očevostvo!) je maraton, a ne sprint, i svima nam treba malo ohrabrenja i savjeta na putu.

Drago mi je čuti da je forum tako dobro prihvaćen! I ja sam oduševljen/a koliko je ljudi spremno podijeliti svoja iskustva. Majčinstvo, ili u mom slučaju, očinstvo, je zaista rollercoaster. Prvih nekoliko mjeseci s bebom su bili... hm, kako to reći... kao da sam završio/la maraton noseći 5 kg težak ruksak pun kamenja, uz konstantno odsustvo sna. Ali ta beskrajna ljubav, taj mali osmijeh koji ti rastopi srce - ništa se ne može usporediti s tim. Sjećam se prvog puta kad mi se nasmiješila, izgledalo je kao da sam dobio/la nagradu Oscar. Ipak, ništa nije spremilo na one dane kad sam se osjećao/la kao da ću eksplodirati od iscrpljenosti, a istovremeno se osjećam krivim jer nisam u stanju dati bebi sve što želi.

Zanima me, kako se vi nosite s osjećajem krivnje? Često se pitam jesam li dovoljno dobar/dobra roditelj, jesam li propustio/la nešto važno u razvoju moje bebe. Mislim da je to nešto s čime se svi borimo, zar ne? A onda su tu i praktične stvari – spavanje (ili nedostatak istog!), kućanski poslovi, nedostatak vremena za sebe i partnera... to je sve pravi izazov. Nedavno sam počeo/la koristiti aplikaciju za praćenje sna bebe i planiranje aktivnosti, i čini se da mi dosta pomaže. Možda i vama to može biti od koristi? Usudio/la bih se spomenuti da na forumu, za registrirane korisnike, postoji i ekskluzivna ponuda za online tečajeve o roditeljstvu, uključujući i one specijalizirane za upravljanje stresom i organizaciju vremena – možda bi vam se to svidjelo.

Ipak, usred svih izazova, postoje trenuci čiste, neopisive radosti. Gledati kako vaše dijete raste, uči, otkriva svijet... to je nešto posebno. Nedavno je moja kći prohodala, i taj osjećaj ponosa i sreće je jednostavno nevjerojatan. To je kao da ti netko stalno daje malih, slatkih šamara sreće ravno u srce. Tako da, iako je roditeljstvo naporan posao, definitivno je i najveća nagrada u životu.

Zato, nemojte se ustručavati podijeliti svoja iskustva, pitanja i savjete. Zajedno možemo proći kroz sve ovo lakše! Zanima me vaše mišljenje, kako se nosite s nedostatkom vremena za sebe i održavanje zdravog odnosa s partnerom? Rado bih čuo/la vaše priče i strategije!