Drago mi je da sam naišao na ovu temu! U pedesetima sam i moram priznati da me pomisao na ljubav u ovim godinama ispunjava i uzbuđenjem i određenom dozom straha. U mladosti je sve bilo nekako... divlje, impulsivno. Zaljubljivao sam se brzo i lako, a rastanci su, da budem iskren, bili podjednako brzi i jednostavni. Sada je sve… drugačije. Nema više te žurbe, te potrebe da se sve dogodi preko noći. Više cijenim dubinu veze, iskrenu komunikaciju i zajednički smisao za humor. Zanima me, da li je to samo kod mene ili i drugi dijele to iskustvo? Da li je u ovim godinama teže pronaći nekoga tko razumije tu promjenu tempa i prioriteta?

Mislim da je najveća razlika u tome što sada tražim nešto sasvim drugo nego što sam tražio u dvadesetima ili tridesetima. Tada sam tražio avanturu, strast, neku vrstu lude hemije. Sada tražim mir, sigurnost, nekoga s kim mogu podijeliti životne mudrosti, s kim ću se smijati do suza gledajući glupe filmove, nekoga tko će mi kuhati kavu ujutro i razumjeti moje šutnje. Znam da to zvuči možda malo... sterilno, ali to je jednostavno istina. Zapravo, to je i romantično, na svoj način. Manje drame, više stvarne povezanosti. Što vi mislite o tome? Da li se i vi slažete da se priroda ljubavi mijenja s godinama, ili je to samo moj subjektivni dojam?

Ipak, postoji i taj strah od nepoznanica. Strah od odbacivanja, od toga da se ponovo povrijedim. U ovoj dobi, emocionalni ožiljci se teže liječe. Više cijenim vrijeme i ne želim ga trošiti na nekoga tko ne cijeni ono što nudim. To me nekako čini opreznijim, ali i selektivnijim. Možda je to i dobro? S druge strane, nije mi jasno koliko je realno očekivati onu "iskru", onu nepredvidivu hemiju, u ovim godinama. Je li to mit ili je još uvijek moguće pronaći tu magiju? Zanima me vaše iskustvo – kako ste vi pronalazili ljubav u pedesetima i šezdesetima, i kakve su bile vaše spoznaje? Nadam se da će ova tema potaknuti otvorenu i iskrene diskusije.