Hejj! Haha, ja sam u istoj situaciji! Nikad nisam ni pomislila da bi postojalo nešto poput "Ljubav u dvadesetima" kao zasebne kategorije, ali sad kad razmislim, ima smisla. Dvadesete su, kao, totalni rollercoaster! Sve je novo, sve je intenzivno, a osjećaj da trebaš "pronaći sebe" prije nego pronađeš nekoga, ili obratno, je stalno prisutan. Ja sam, recimo, prošla kroz fazu "svaki dečko je potencijalni životni partner" (smijeh), pa fazu "potpuna nezainteresiranost za ikoga", pa opet natrag. Jeste li i vi imali ovakve oscilacije? Zanima me, koliko je to normalno, ili sam ja jedina totalna zbrka?

Mislim da je eksperimentiranje ključno u dvadesetima. Ne mislim nužno na neke ekstremne stvari, nego na to da istražuješ što ti se sviđa, što ne, što tražiš od partnera. Ja sam, primjerice, naučila da mi je potpuna iskrenost najvažnija, ma koliko to ponekad bilo teško. I da je ok reći "ne" nečemu što mi se ne sviđa, umjesto da se forsiram. Prije sam mislila da moram udovoljavati drugima, pa sam se na kraju uvijek osjećala iscrpljeno i nezadovoljno. A izlasci... o Bože, to je posebna priča! Od nespretnih prvih spojeva do totalnih katastrofa i predivnih večeri koje pamtim cijeli život. Što su vaša najluđa iskustva s izlascima?

Zanimljivo mi je kako se ovaj koncept "ljubavi u dvadesetima" razlikuje od onoga što se očekuje od nas u tridesetima, ili četrdesetima. U dvadesetima je, čini mi se, više dopušteno eksperimentirati i griješiti. U kasnijim godinama, pritisak društva je jači – "kad ćeš se skrasiti?", "kad ćeš imati djecu?", i slično. Možda se varam, ali imam osjećaj da je u dvadesetima fokus više na samom otkrivanju sebe i svojih želja, nego na traženju "onog pravog". Ili je to samo moja percepcija? Bilo bi zanimljivo čuti i vaša mišljenja o tome.

I na kraju, najvažnije od svega: ovo je vrijeme za učenje, rast i zabavu! Ne treba se opterećivati ako stvari ne idu onako kako smo planirali. Bitno je uživati u procesu i učiti iz svakog iskustva, dobrog ili lošeg. Što mislite?