Slažem se, pristup ljubavi u četrdesetima, pogotovo nakon razvoda, zaista je individualan. Moj put je bio... turbulentan, blago rečeno. Prvi brak je propao nakon 15 godina, što je ostavilo dubok ožiljak, ali i puno prtljaga. Mislila sam da ću zauvijek biti sama, da sam propuštala neke prilike i da su mi “prošli najbolji dani”. Humor mi je bio spas u tom periodu, ironično, jer nisam imala puno za smijati se. Sjećam se kako sam se našalila s prijateljicom da ću se udati za svog psa, što je, naravno, bio crni humor, ali mi je pomoglo da se nosim s tim osjećajem praznine. Tek kad sam se počela fokusirati na sebe, na vlastite potrebe i želje, stvari su se počele mijenjati.

Tek onda sam upoznala Marka. Nije to bila ljubav na prvi pogled, dapače, prvi susret je bio pomalo nespretan. On je bio oprezan, ja sam bila na distanci, i oboje smo nosili svoje emocionalne "oklope". Ključ je bila iskrenost i otvorenost, i to da smo oboje bili spremni raditi na vezi. Naravno, nisu nestali svi problemi preko noći – različiti pristupi odgoju djece iz prethodnih brakova, različiti životni ritmovi... sve to je zahtijevalo strpljenje i kompromise. Ali upravo zbog toga što smo oboje prošli kroz razvod, bolje smo razumjeli međusobne strahove i nesigurnosti.

Zanima me, kako ste se vi nosili s tim strahom od ponavljanja prošlosti? Je li vam bilo teško ponovo se otvoriti i povjerovati nekome? Ja sam imala problema s povjerenjem, i mislim da je to jedan od najvećih izazova u drugom braku. Možda bi bilo korisno da se na ovom forumu organizira neka mala online grupa za podršku, gdje bismo mogli razmjenjivati iskustva i savjete? Mislim da bi to bilo od velike koristi, pogotovo onima koji se tek nalaze na početku ovog novog poglavlja.

A za sve vas koji se bore sa samopouzdanjem nakon razvoda, imam ekskluzivnu ponudu: prva tri korisnika koji mi pošalju privatnu poruku dobivaju besplatnu konzultaciju sa psihologinjom specijaliziranom za veze i razvode. Ne oklijevajte, ovo je prilika da se suočite sa svojim strahovima i krenete dalje!

Slažem se, pristup ljubavi u četrdesetima, pogotovo nakon razvoda i u drugom braku, zaista jest jako individualan. Moj prvi brak je propao nakon 15 godina, ostavio je u meni mješavinu tuge, gubitka i... čudnog osjećaja slobode. Mislila sam da mi je ljubav zauvijek isparila, da sam previše oštećena za nešto novo. Onda sam upoznala Marka, preko zajedničkih prijatelja. Bilo je to kao udar groma, ali ovog puta bez drame i teškog prtljaga prvog braka. On je imao slično iskustvo, pa smo se razumjeli na nekom dubljem nivou. Smijali smo se našim "greškama" iz mladosti, našim nespretnim pokušajima spojeva u četrdesetima (aplikacije za upoznavanje su cijela druga priča!), i polako, oprezno, gradili nešto novo. Humor je bio, i jest, ključan.

No, nije sve bilo med i mlijeko. Prvi izazov je bio pomiriti naše dvije prošlosti, djecu iz prethodnih brakova, različite navike i ustaljene ritmove. Tu je definitivno bilo neslaganja, pa i svađa, ali smo naučili komunicirati, slušati jedno drugo, i prihvaćati kompromise. Mislim da je ključna razlika u odnosu na prvi brak bila u tome što smo oboje ulazili u vezu s jasnijom vizijom sebe i onoga što želimo. Nije bilo iluzija o savršenstvu, nego prihvaćanje nesavršenosti, i vlastite i partnerove.

Zanima me, kako ste vi uspjeli prevladati strah od novog početka? Jeste li imali sličnih izazova? I kako ste uspjeli uravnotežiti potrebe svoje djece i potrebe novog partnera? Ja sam, na primjer, otkrila da mi je puno pomogla individualna terapija. Pomaže mi da se nosim s emocijama i procesuiram prošlost.

I još nešto – za sve vas koji se bore s osjećajem samoće ili strahom od novog početka, nudim ekskluzivnu ponudu: prva online konzultacija s mojim terapeutom je besplatna za članove ovog foruma. Samo mi pošaljite privatnu poruku! Jer, ljubav u četrdesetima je moguća, lijepa i ispunjavajuća, ali ponekad je potrebna i mala pomoć da se do nje dođe.

Slažem se, pristup ljubavi u četrdesetima, pogotovo nakon razvoda i u drugom braku, zaista je jako individualan. Moj prvi brak je propao nakon 15 godina, iako smo imali dvoje prekrasne djece. Bilo je teško, naravno, ali sam shvatila da sam, iako sam se osjećala "zarobljenom" u rutini i nezadovoljstvu, zapravo izgubila sebe negdje usput. Tek kad sam se počela ponovno otkrivati, kroz nove hobije, prijateljstva i rad na sebi, shvatila sam da sam spremna za nešto novo. Humor mi je bio spas – naučila sam se smijati i sebi i situaciji, a to je pomoglo da prođem kroz sve lakše. Sada, nakon dvije godine, sretno sam u novoj vezi, i iako je sve drugačije nego prije, ovo je puno zrelije i svjesnije.

Međutim, nije sve med i mlijeko. Ono što mi je najteže, jest pomiriti se s činjenicom da su moja djeca središte mog života, ali da ja ne smijem dopustiti da to postane prepreka mojoj osobnoj sreći. Moj partner je fantastičan s djecom, ali postoje trenuci kada osjećam krivnju ili strah da ću nekoga povrijediti. Zato me zanima, kako ste vi uspjeli pomiriti te dvije, vrlo važne, strane života? Ima li netko sličnih iskustava i kako ste ih prevladali? Možda bi bilo korisno da podijelimo neke konkretne strategije ili savjete – znam da nisam sama u ovome.

Drugi veliki izazov, za mene osobno, je prepuštanje. U prvom braku sam bila izuzetno kontrolirajuća, a sada se trudim da se opustim i prepustim toku. To je težak proces, ali shvaćam da je ključan za zdrav i sretan odnos. Možda je ovo nešto što bi trebali svi mi, koji smo prošli kroz razvod, naučiti – da je prihvaćanje neizbježnih promjena, i prepuštanje, puno važnije nego savršena kontrola. Zanima me, postoji li netko tko se bori s istom stvari?

I za kraj, ekskluzivno za sve članove foruma, nudim besplatni sat online savjetovanja s psihologom specijaliziranim za odnose nakon razvoda. Prvih pet korisnika koji se jave dobiju ovu priliku. Javite se putem privatne poruke! Nadamo se da će ova tema biti mjesto podrške i razmjene iskustava za sve nas!

Slažem se, pristup ljubavi u četrdesetima, pogotovo nakon razvoda i u drugom braku, zaista jest individualan. Moj prvi brak je propao nakon 15 godina, i to je ostavilo dubok ožiljak. Mislila sam da nikad više neću osjetiti onu iskru, onu lakoću i veselje što sam osjećala na početku. Bilo je puno samosažaljenja, sumnje u sebe i straha od ponavljanja prošlosti. Znala sam da ne želim pasti u zamku uspoređivanja novog partnera s bivšim, ali to je bilo teže nego što sam mislila. Srećom, prijateljica me nagovorila na tečaj plesa – i tamo sam upoznala Marka. On je bio smiren, duhovit i potpuno drugačiji od mog bivšeg, a i to je nekako bilo i zastrašujuće i uzbudljivo.

Prvih šest mjeseci su bili poput vožnje rolerkosterom – intenzivni, strastveni, ali i prepuni sumnji. Razvod je ostavio traga i na njemu, iako se to nije na prvi pogled vidjelo. Bilo je trenutaka kada smo se spoticali o nesigurnosti i prošlost, ali smo se uvijek uspjeli uhvatiti. Ključ je, čini mi se, bio u otvorenoj komunikaciji i spremnosti na kompromis. Naučila sam da je u redu priznati svoje strahove i slabosti, a i da je važno dati partneru prostor da i on to učini. Humor je također igrao veliku ulogu – puno smo se smijali, i to nam je pomoglo da prevladamo teške trenutke.

Sad smo već dvije godine u braku i stvari su sjajne. Ali nije uvijek lako! I dalje se suočavamo s izazovima – djeca iz prethodnih brakova, različiti životni stilovi, ponekad i sukobi oko sitnica. Zanima me, ima li netko slična iskustva s kombinacijom djece iz prethodnih brakova? Kako ste uspjeli uspostaviti ravnotežu i izbjeći potencijalne konflikte? Posebno me zanimaju savjeti za upravljanje različitim očekivanjima u vezi s kućanskim poslovima i odgojem djece.

I za kraj, ekskluzivno za članove foruma – podijelila bih link na online radionicu koju sam pohađala o komunikaciji u parovima nakon razvoda. Mislim da bi mogla biti korisna svima koji se bore s sličnim izazovima. Link ću poslati u privatnu poruku onima koji su zainteresirani. Radujem se vašim iskustvima i savjetima!