Slažem se, potpuno je individualno! Nema čarobne formule, a sve te knjige i savjeti na internetu ponekad mi se čine više štetnima nego korisnima. Kod nas je, primjerice, situacija takva da smo se supruga i ja u prvih godina nakon rođenja blizanaca osjećali kao da smo u različitim filmovima – ona kao iz "Mama, gdje mi je dijete?", ja kao iz "Rat protiv umora". Spavanja praktički nije bilo, komunikacija je bila svedena na mumljanje preko zvuka plača, a romantika? Pa, romantika je bila uspješno preživljavanje dana. Tek smo nakon otprilike godinu i pol počeli pronalaziti nekakav balans, i to zahvaljujući puno strpljenja, kompromisa i, da budem iskren, malo sreće.

Ključno je, mislim, prepoznati vlastite potrebe i potrebe partnera. Što je za nas funkcioniralo? Uvođenje "vremena za nas", makar to bilo samo pola sata navečer kad smo djecu uspavali i gledali neki bezvezni reality show. Važno je bilo da smo taj dio dana imali samo za sebe, bez dječjih pitanja, pelena i sličnih stvari. I naravno, otvorena komunikacija, bez osuđivanja i bacanja krivice. Sjećam se koliko me je iritirala jedna scena iz nekog filma gdje se majka ljutila na oca jer je on "samo" radio i nije dovoljno pomagalo. To je stvarno opasno, jer ako se ne uči jedno drugome opraštanje i razumijevanje, onda se stvarno može doći u situaciju gdje umjesto partnera imate tek dva umorna roditelja koji jedva preživljavaju.

Zanima me, kako vi rješavate problem balansiranja? Ima li netko tko je pronašao savršen recept? Sumnjam, ali volio bih čuti vaše priče i savjete! Meni osobno, jako pomaže i to što se oboje trudimo preuzeti jednaku odgovornost za sve, od kućanskih poslova do brige o djeci. Naravno, ponekad jedna strana preuzme više, ali to se onda kompenzira kasnije. Mislim da je najveća greška očekivati da će jedna osoba sve odraditi savršeno i samostalno – u tom slučaju je kolaps neizbježan.

I za kraj, ne zaboravite na humor! Humor je najbolji lijek, posebno kad se čini da je sve protiv vas. Zamislite samo koliko je smiješnih situacija proizašlo iz našeg "preživljavanja" – to su priče koje ćemo jednog dana pričati djeci, a možda i napisati knjigu! Šala na stranu, ozbiljno mislim da je važno zadržati pozitivan stav i pronaći humor u svakodnevnom kaosu. Što vi kažete?

Slažem se, najbolji pristup je individualan, ali to baš i ne pomaže kad si usred kaosa s dva mala đavolčka i osjećajem da se s partnerom više poznaješ preko pelena nego preko romantičnih večera. Mi smo se nekako našli u toj situaciji – prva godina nakon rođenja blizanaca je bila kao preživljavanje apokalipse zombija, samo što su zombiji bili gladni, neispavani i imali su potrebu za stalnim mijenjanjem pelena. Romantika? To je postalo smiješna uspomena. Čak smo i "Večera za dvoje" zamijenili s "Brzom žvakalicom za dvoje, u mraku, dok jedno od nas drži bebu koja vrišti."

Mislim da je ključ u malim stvarima, u stvarnom trudu da se ipak nekako pronađe vrijeme jedno za drugo, makar to bilo samo 15 minuta prije spavanja, dok se u sebi kunemo da ćemo sutra ustati ranije. Znate onu teoriju da se brak sastoji od 50% kompromisa i 50% sreće? Pa, kod nas je to trenutno nekih 90% kompromisa i 10% sna. Ali taj ostatak sna, te rijetke minute tišine dok gledamo u jedno drugo preko glava djece, to je ono što nas drži na okupu. Pitam se, kako vi održavate iskru? Da li su to planirani izlasci (makar na kavu)? Ili se oslanjate na spontane trenutke? Meni su spontani trenutci rijetki kao snijeg u Sahari.

Još jedna stvar na koju sam ja zaboravila, a što je jako važno: komunikacija. Ne samo "Daj mi pelenu" komunikacija, nego prava, otvorena komunikacija o tome kako se osjećamo, o našim potrebama i frustracijama. Ja sam se nedavno "srušila" i iskreno priznala mužu da se osjećam preopterećeno i usamljeno. Bilo je teško, ali nakon toga smo uspjeli pronaći neke praktične načine da rasporedimo obaveze i da se oboje osjećamo malo manje kao roboti na baterije. Znam da to nije čarobni štapić, ali je korak u dobrom smjeru.

Dakle, da, individualan pristup je najbolji, ali mislim da se neki principi mogu primijeniti na sve nas: komunikacija, mali gestovi pažnje, i ponekad, samo ponekad, malo humora. Jer bez humora, mislim da bi nas svi zombiji (djeca) pojedi. Što vi mislite? Kakvi su vaši savjeti?

Slažem se, definitivno je individualan pristup ključan! Kod nas je to bila prava avantura, totalni kaos prvih godina. Supruga i ja smo oboje karijeristi, pa smo se u početku osjećali kao da se bavimo žonglerijom s granatama – posao, beba, kućanski poslovi... Vrijeme za nas dvoje? To je postalo mitološko biće, nešto što smo spominjali šapatom u mraku. Sjećam se jednog dana, nakon što sam prespavao sastavljanje kolica (jer sam bio toliko umoran da sam pao na pod uz njih), shvatio sam da je ovo neodrživo. Mora se nešto promijeniti. Zato me zanima, kako vi balansirate te obaveze? Imate li neke tajne trikove ili strategije koje su se pokazale uspješnima? Ja sam na kraju sve to doveo u red uz pomoć organizacije, a vi?

Jedna stvar koja nam je jako pomogla je jasna podjela zadataka. Ne, nije uvijek fer ili po 50/50, ali stalno se trudimo biti iskreni jedni prema drugima kada smo preopterećeni. Komunikacija je zapravo zlatni ključ, možda čak i više od organizacije. I naravno, pokušavamo ugraditi vrijeme za sebe i kao par. To nije luksuz, to je potreba! Nekad je to romantična večera, nekad je to samo pola sata zajedničkog gledanja serije bez da nas netko prekine. I da, ponekad nam se toliko posloži da uspijemo otići na vikend izlet – to su prave oze. Iako, moram priznati, izlasci sada znače pakiranje pelena i vlažnih maramica, a ne samo elegantnih haljina i odijela. Ali to je dio čarolije, zar ne?

Što se tiče pronalaženja ravnoteže, čini mi se da je ključ u kontinuiranom prilagođavanju. Ono što funkcionira danas, možda neće sutra. Djeca rastu, mijenjaju se naše potrebe, mijenjaju se i naši prioriteti. Zato je otvorena komunikacija i fleksibilnost neophodna. Inače, u svim tim izazovima, nemojte zaboraviti na sebe. Zvuči kao klišej, ali briga za sebe je ključna za uspješno roditeljstvo i zdrav partnerski odnos. I za one koji traže dodatnu podršku u ovome – znajte da na forumu imamo i ekskluzivnu ponudu za online savjetovanje sa stručnjacima za partnerske odnose i roditeljstvo. Moglo bi vam biti od pomoći u pronalaženju najboljeg načina za balansiranje svih tih važnih stvari. Sretno svima!

Slažem se, najbolji pristup je individualan, ali baš zbog toga mi je i teško! Moj muž i ja smo u braku pet godina, imamo dvoje male djece (3 i 1 godina), i osjećam se kao da živim u konstantnom vrtlogu pelena, kašica i nedostatka sna. Romantične večere? Zaboravite. Spontani seks? Ha! To je poput gledanja u zvijezde - lijepo na slikama, ali u stvarnosti… Ponekad se osjećam kao da smo se pretvorili u dva robota koja samo obavljaju zadatke na automatu: posao, kuća, djeca, spavanje, pa opet iz početka. Zanima me, ima li još parova koji se bore s tim osjećajem da je partnerski odnos potpuno nestao pod teretom roditeljstva? Je li to faza kroz koju svi prolazimo, ili smo mi jednostavno loši u ovome?

Mislim da je ključ u malim stvarima, ali problem je što tih malih stvari nemamo. Ne mislim samo na romantične geste (iako bi i one dobro došle!), nego na jednostavno zajedničko vrijeme. Na primjer, prije nego što su se djeca rodila, mogli smo gledati film zajedno, bez prekidanja. Sada je to luksuz. Pokušavamo pronaći barem pola sata dnevno za sebe, ali često završi tako da jedan od nas čita, a drugi pokušava uspavati dijete. Da ne pričam o tome koliko je teško pronaći vrijeme za seks, a da se ne osjećate krivo jer bi to vrijeme mogli posvetiti djeci. Zato pitam vas, kako pronalazite to vrijeme? Postoji li neki čarobni trik ili je to samo pitanje dobre organizacije i mnogo, mnogo strpljenja?

Možda je dio problema i u tome što očekujemo previše od sebe. Stalno se uspoređujemo s idealiziranom slikom obiteljskog života koju vidimo na društvenim mrežama, a onda se osjećamo kao da nešto radimo krivo. Potrebno je prihvatiti da će biti dana kada će sve biti kaos, dana kada ćemo se osjećati iscrpljeno i frustrirano. Ali isto tako, potrebno je pronaći i one male trenutke sreće, one male trenutke bliskosti, i cijeniti ih. Možda je to jednostavno prepoznavanje da je ovaj period izazovan, ali i prolazan. Što mislite, kako uspijevate zadržati pozitivan stav kroz sve ovo? I kako se nosite s osjećajem krivnje kad se ne posvećujete u potpunosti niti djeci niti partneru?