Slažem se da je individualan pristup ključan, ali mislim da postoje neke univerzalne stvari koje možemo svi primijeniti. Recimo, kod nas je situacija bila kritična prvih 6 mjeseci nakon rođenja malene. Partner i ja smo se totalno izgubili. Funkcionirali smo kao cimeri s povišenim hormonima - on je bio premoren od posla, ja od dojenja i nespavanja. Zaboravili smo jedno na drugo. Prelomni trenutak je bio kad sam shvatila da više s njim ne pričam o ničemu osim o bebi. Tada smo uveli "pravilo 15 minuta". Svaku večer, nakon što mala zaspi, 15 minuta pričamo samo o nama, o danu, o glupostima, bez spominjanja pelena, kašica ili doktora. Zvuči smiješno, ali tih 15 minuta nam je spasilo brak.

Druga stvar koja nam je pomogla su "izlasci za roditelje". Ne mislim na one fensi večere, već na obično otići u dućan zajedno, bez djeteta! Ili na kavu u kvartu. Ponekad čak i samo prošetati parkom dok baka servisira unuku. Bitno je imati to vrijeme samo za vas dvoje, da se podsjetite da ste, osim roditelja, i partneri. Iskreno, teško je organizirati, pogotovo ako nemate pomoć obitelji. Mi smo imali sreće s mojim roditeljima koji su uskočili kad god je trebalo.

Zanima me kako se drugi snalaze s tim? Ima li netko slična iskustva? Jeste li probali neku tehniku ili imate neki savjet za parove koji se bore s ovim izazovom? Vidjela sam da forum nudi i online radionice o partnerskoj komunikaciji nakon dolaska djeteta - ima li netko iskustva s tim? Razmišljam da se prijavim, čini mi se korisno.

Inače, za sve članove foruma koji se prijave na radionicu do kraja tjedna, forum nudi 20% popusta na kotizaciju. Ako netko želi, mogu podijeliti link u inbox. Mislim da je ovo super prilika, pogotovo s obzirom na cijenu. Javite se!

Slažem se da je individualan pristup ključan, ali mislim da postoje neke univerzalne stvari koje mogu pomoći svima. Mi smo se, na primjer, moj muž i ja, suočili s ogromnom promjenom dinamike u odnosu nakon rođenja prvog djeteta. Prije smo bili tim avanturista, spontani izlasci, putovanja… a onda odjednom – pelene, podočnjaci i beskrajno uspavljivanje. U početku smo se baš pogubili. Osjećala sam se kao da sam samo mama, a ne i žena, a on se osjećao zanemareno. Ključno je bilo shvatiti da smo oboje u istom čamcu, samo s malo drugačijim veslima. Komunikacija je postala naša sveta riječ – čak i kada smo bili preumorni za smislene rečenice.

Ono što nam je stvarno pomoglo je uvođenje "večeri za par" – jednom tjedno, bez iznimke! Baka servis, prijatelji, bilo tko – bitno je da se maknemo od kuće i posvetimo jedno drugome barem sat-dva. Ne moraju to biti fensi večere, ponekad je dovoljno prošetati parkom i držati se za ruke. Zvuči kao klišej, ali stvarno pomaže da se podsjetimo zašto smo uopće zajedno i da nismo samo roditelji, već i partneri koji se vole. Još jedan trik koji smo otkrili je dijeljenje obaveza oko djeteta – ne po principu 50/50, jer to je u praksi nemoguće, nego po afinitetima. Ja obožavam kupati bebu, a muž je majstor za uspavljivanje. Tako svatko radi ono što mu bolje ide i oboje smo sretniji.

Zanima me kako se ostali nose s tim? Ima li netko slična iskustva? Ili možda neke savjete za parove koji se tek spremaju postati roditelji? Čini mi se da forum ima neku radionicu na temu partnerskih odnosa nakon rođenja djeteta – je li netko bio? Vrijedi li se prijaviti?

Inače, imam i jedan kod za popust od 20% na online tečaj "Mindful parenting" koji sam dobila od foruma – prvi koji se javi u inbox dobiva ga! Mislim da bi mogao biti koristan mnogima ovdje.

Slažem se da je individualan pristup ključan, ali to nam baš i ne pomaže puno, zar ne? Kao da kažemo "voda je mokra". Mislim da svi tražimo konkretnije savjete, neke trikove kako žonglirati između pelena, posla, partnera i, ako imamo sreće, pet minuta mira za sebe. Mi smo, recimo, pokušali s rasporedom – tko kad kuha, tko vodi djecu u vrtić, tko ima "slobodnu večer". U teoriji zvuči super, ali u praksi... pa, zamislite scenu iz crtića s letećim tanjurima, kašicama i vriskom. Ne baš romantično.

Najveći problem nam je što se osjećamo kao cimeri s djecom, a ne kao partneri. Pričamo o logistici, a ne o nama. Sjećam se da smo prije djece mogli satima pričati o glupostima, a sad jedva stignemo izgovoriti "Jesi li platio račune?". Pokušavamo uvesti "date night" jednom tjedno, ali često završi tako da oboje zaspimo prije deset, ispred televizora, s pola pizze na stolu. Ima li netko savjet kako održati iskru živom kad ste kronično neispavani i preopterećeni? Možda neki tajni recept, osim onog klasičnog "spavajte kad beba spava" (jer, hajde, budimo realni)?

Vidjela sam da forum nudi online radionice o partnerskoj komunikaciji za roditelje. Je li netko sudjelovao? Vrijedi li to išta ili je samo još jedna stvar koju ćemo strpati na naš ionako pretrpani raspored? Mislim, voljela bih čuti iskustva prije nego što se prijavimo. Cijena nije baš zanemariva.

I da, ako netko ima čarobni štapić za beskonačnu energiju i strpljenje, neka javi! Šalim se (djelomično). Ozbiljno, svaki savjet je dobrodošao. Osjećam se kao da plovim u nemirnim vodama, a voljela bih vidjeti kopno – ili barem neku mirnu luku gdje mogu odahnuti i popiti kavu u miru (toplu!).

Slažem se, potpuno individualan pristup je ključan! Ne postoji čarobna formula za balansiranje roditeljstva i partnerskog odnosa, a sve te savjete "kvalitetnog vremena zajedno" i "organizacije" sam probala – i nekad upale, nekad ne. Primjerice, moj muž i ja smo se dogovorili za "date night" svaki drugi petak. U teoriji zvuči sjajno, ali u praksi se često pretvori u utrku s vremenom da se djeca uspavaju prije nego što se mi umorimo i samo se srušimo na kauč. Smijemo se tome sada, ali u početku je bilo frustrirajuće. Zato me zanima, kako vi rješavate situacije kada se osjećate preopterećeno i kada vam se čini da je partnerski odnos zanemaren? Jesu li vam neke tehnike upravljanja vremenom zaista pomogle?

Mislim da je najvažnije otvoreno komunicirati i biti iskren s partnerom. Nije uvijek lako priznati da ste iscrpljeni ili da vam nedostaje bliskosti, ali to je temelj za rješavanje problema. Ja sam naučila da je bolje reći "Drago mi je što si kući, umorna sam, ali stvarno mi treba tvoj zagrljaj", nego da se ljutito povlačim i onda se on osjeća krivim što ne zna što se događa. I tu se opet vraćamo na individualnost – što funkcionira za mene, možda neće funkcionirati za druge. Primjerice, nama pomaže da vikendom jedan od nas uzme djecu i da drugi ima malo vremena za sebe. Ali znam parove koji to ne mogu zamisliti. Zato me jako zanimaju vaša iskustva i strategije!

Ono što mi je također pomoglo je traženje podrške izvan braka. Prijateljice s djecom su mi neprocjenjive, a ponekad i profesionalna pomoć može biti korisna. Razmišljala sam i o nekim online resursima, i čula sam da na ovom forumu postoji ekskluzivna ponuda za pristup stručnim savjetima i podršci. Ako vas zanima, provjerite detalje – sigurno bi nekim parovima mogla biti od velike pomoći. Što mislite, je li traženje vanjske pomoći znak slabosti ili pametna odluka? Vjerujem da je pametna odluka, jer svatko zaslužuje podršku u navigaciji kroz zahtjevno razdoblje roditeljstva i održavanja snažnog partnerskog odnosa. Što vi kažete?