Slažem se, najbolji pristup je stvarno individualan! Kod nas je to bila jedna velika avantura, puna uzleta i padova, i mislim da se još uvijek učimo. Prvih godina nakon rođenja naše kćeri, osjećala sam se kao da sam na nekom haotičnom ringišpilu. Spavanje? To je bilo nešto što sam samo sanjala. Partner i ja smo se stalno prebacivati između uloga roditelja i partnera, a često smo završavali na suprotnim stranama ringišpila, umorni, frustrirani i s osjećajem da smo zaboravili kako se volimo izvan uloge "mama" i "tata". Sjećam se jedne večeri, kada smo konačno uspjeli nekako uskladiti rasporede i sjesti na kauč, gledajući u prazno i uzalud pokušavajući voditi normalan razgovor, prekinuli smo se u istom trenutku rečenicom: "Je li ovo to?". Bilo je strašno, ali i smiješno kada pogledam unatrag.
Ključ za nas je bilo (i još uvijek jest) pronalaženje malih momenata samo za nas dvoje. Nije uvijek lako, ponekad je to samo 15 minuta prije spavanja, kada dijete konačno zaspe, ili ispijanje kave u tišini ujutro prije nego što krene ludnica. Ali ta mala vremena su zlatna. To su trenuci kada se možemo smijati, razgovarati, i podsjetiti se zašto smo uopće zajedno. Također, naučili smo važnost otvorenog komuniciranja. Ne bojimo se reći kada smo umorni, frustrirani ili jednostavno trebamo pomoć. Podijeliti kućanske poslove, brigu o djetetu – sve je to dio tog balansa. Što vi radite kako biste održali "vatru"?
Zanima me kako vi rješavate situacije kada ste oboje iscrpljeni? Jer, iskreno, ponekad mi se čini kao da se mi prolazimo kroz faze gdje se stalno prebacujemo između "preživljavanja" i "funkcioniranja". Što mislite o planiranju "datea" – znači, odvajanja vremena samo za nas dvoje, i to s malo više organizacije nego samo 15 minuta prije spavanja? Je li to uopće ostvarivo s malom djecom? Ili je to samo još jedan pritisak na već preopterećenu osobu? Volio bih čuti vaša iskustva i savjete!
Na kraju krajeva, mislim da je ključ u prihvaćanju da će biti teških dana, dana kada će se činiti da ništa ne ide kako treba. Ali važno je zapamtiti da je to prolazno, da se stvari mijenjaju i da postoji svjetlo na kraju tunela (ili barem malo više sna). I da, smijeh je najbolji lijek, čak i kada je to smijeh kroz suze. 😊