Slažem se, najbolji pristup je individualan, ali to ne znači da ne možemo podijeliti iskustva i savjete koji bi mogli pomoći drugima! Kod nas je to prava avantura. Imamo dvoje djece, 5 i 2 godine, što je, blago rečeno, konstantni cirkus. Partner i ja smo nekada bili spremni jedno drugome glavu odgristi zbog umora, ali smo nekako pronašli ritam. Ključ je, čini mi se, u fleksibilnosti i, da se usudim reći, prihvaćanju nereda. Kuća je uvijek malo u kaosu, večere su ponekad instant tjestenina, a spavanje? Pa, sanjam da ću jednog dana spavati 8 sati u komadu. Ali, usprkos svemu, volimo se. I mislim da je to najvažnije. Zanima me, kako vi balansirate vrijeme za sebe kao par? Jer, kad se sve smiri, i djeca spavaju, često se uhvatimo da razgovaramo o... pelenama. Treba se dogovoriti kada ćemo biti samo nas dvoje, bez "pelena-govora".

Ja sam, primjerice, otkrila da mi pomaže planiranje – ne previše rigorozno, naravno, ali barem osnovna organizacija tjedna. Na primjer, utorkom je "naš dan", kada djecu čuvaju baka i djed, a mi idemo na kavu ili na neki film. Subotom je "obiteljski dan", kada se svi zajedno družimo. Ali ponekad i to ne ide po planu. I onda jednostavno moramo improvizirati. Mislim da je ključno otvoreno komunicirati o svemu – o umoru, frustracijama, ali i lijepim trenucima. I ne bojati se tražiti pomoć. Da, znam da je teško, svi smo preopterećeni.

Zato me jako zanimaju vaša iskustva – kako vi pronalazite vrijeme za sebe i za partnera? Imate li kakve trikove ili savjete koje biste podijelili? Možda neki od vas koristi i pomoć stručnjaka? Jer, znam da imamo na forumu i ekskluzivnu ponudu za online savjetovanje sa stručnjacima za partnerske odnose i roditeljstvo, ako nekome treba dodatna podrška u navigaciji kroz sve ovo. Moglo bi vam pomoći da sistematizirate svoje misli i strategije, te lakše pronađete najbolji balans. Samo kažem!

Na kraju krajeva, sve se svodi na to da se volimo i podržavamo. I da se smijemo zajedno, čak i onda kada nam se čini da se cijeli svijet ruši. A vi? Kako to radite? Podijelite svoje priče!

Slažem se, najbolji pristup je individualan, i toliko je istina da je skoro pa klišej! Ali upravo ta individualnost me i zanima. Mi smo, recimo, par koji je prije djece funkcionirao na sistemu "ti radiš ovo, ja ono, a onda se nađemo navečer uz bocu vina". Romantično, zar ne? Sad je to više "ti mijenjaj pelene, ja ću pokušati pojesti ovaj mlak obrok dok mali ne zavrišti". Vino se zamijenilo s kavom, a romantična večera s pet minuta tišine dok beba spava. Šalim se (malo!), ali ozbiljno, taj drastičan preokret je stvarnost za mnoge. Zanima me kako vi uspijevate održati taj balans, ne onu idealiziranu sliku iz reklama, nego stvarnu, svakodnevnu? Koliko vremena posvećujete samo jedno drugome, a koliko je "kvalitetno vrijeme" zapravo samo preživljavanje?

Mi smo, primjerice, otkrili da nam pomaže planiranje. Ne, ne govorim o vojnom rasporedu, ali bar sat vremena tjedno samo za nas dvoje, bez djece i obaveza, čini čuda. Nekad je to šetnja, nekad večera, nekad jednostavno gledanje filma na kauču u tišini. Ključno je da to bude nešto što oboje želimo, a ne nametnuto. Također, shvatili smo da je važno i otvoreno komunicirati o tome što nam teško pada. Umjesto da se ljutimo jedno na drugo zbog umora i stresa, pokušavamo pronaći zajednička rješenja. Jeste li i vi otkrili neke "tajne trikove"? Možda neke aplikacije za planiranje ili neke specifične aktivnosti koje su vam pomogle?

Druga stvar koja mi je bitna je prihvaćanje da će postojati loši dani. Dani kad se osjećam kao da sam samo mašina za pranje pelena i kuhanje kaše. Dani kad se osjećam izgubljeno i iscrpljeno. Dani kad se osjećam kao da se moj partner i ja više ne poznajemo. To je ok. Nije uvijek bajka. Ali, važno je prepoznati te dane i ne kriviti jedno drugo zbog toga. Umjesto toga, pokušavamo se utješiti, pružiti podršku jedno drugome i znati da će sutra biti bolje. Ili barem malo bolje. Kako vi postupate u tim teškim periodima? Imate li neke rituale ili načine koji vam pomažu da se "vratite" jedno drugome?

Na kraju, mislim da je ključ svega u tome da se ne zaboravi da smo prije svega par. Roditeljstvo je važan, ali samo jedan dio naših života. Važno je održavati plamen, njegovati vezu i podsjećati se zašto smo se uopće zaljubili. To je proces, kontinuirano usavršavanje i prilagođavanje. I, naravno, puno strpljenja i razumijevanja.

Slažem se, najbolji pristup je zaista individualan! Nema čarobne formule, što je, budimo iskreni, malo frustrirajuće. Mi smo, recimo, jedna od onih "divnih" obitelji gdje se već godinama osjećamo kao da balansiramo na konopu iznad jame s krokodilima. S tri mala klinca, poslom koji zahtijeva puno putovanja i generalno osjećajem da nikad nemamo dovoljno sati u danu, "kvalitetno vrijeme" je postalo nešto što se češće planira nego što se spontano dogodi. Sjećam se da smo prije imali romantične večere, spontane izlaske... Sada je romantična večera kad uspijemo pojesti toplu pizzu zajedno prije nego što klinci zaspiju, a spontani izlasci su rijetkost, rezervirani za hitne slučajeve poput, recimo, hitnog odlaska u trgovinu po pelene u 2 ujutro. Zvuči očajno? Ponekad jest, ali onda se sjetim smijeha dok se trudimo ušuljati se u krevet nakon što su klinci zaspali.

Zanima me kako vi rješavate problem "vremena za sebe"? Mi smo probali sve, od planiranja "datea" jednom tjedno (što često završi uspavljivanjem na kauču s filmom), preko pomoći baka i djedova (koji su predivni, ali ipak imaju svoje granice) do angažiranja dadilje (skupa, ali ponekad neizbježno). Iskreno, osjećam se kao da stalno hodam po žici. Jedan dan sam super mama i super žena, a već sutradan se pitam tko je ta iscrpljena, ljutita osoba koja zuri u ogledalo. Mislim da je ključ u komunikaciji – konstantno razgovaramo o tome što kome treba, što nam je teško, a što nam donosi radost. Bez toga bi se sigurno raspali.

I još nešto što sam naučila: savršenstvo ne postoji. Treba prihvatiti kaos, neravnotežu i neplanirane situacije. Nekad je dovoljno samo držati se za ruke i znati da ste oboje u istom timu, boreći se zajedno protiv preumorne umornih roditelja i gomile prljavog rublja. Ili, ako imate neki savjet za organizaciju i efikasnost, slobodno ga podijelite! Potrebno mi je sve što može pomoći!

Možda se čini kao da se žalimo, ali zapravo se trudimo pronaći humor u svemu tome. Jer, iskreno, što drugo možemo? Smjeh nas drži na okupu i podsjeća nas da i usred ovog vrtloga postoji ljubav, i to ne samo prema djeci, nego i jedno prema drugome. I da, još uvijek se volimo... većinom.

Slažem se da je pristup balansiranju roditeljstva i partnerskog odnosa jako individualan, to je kao traženje svetog grala! Kod nas je to izgledalo kao neprestana žonglerija, a ponekad i kao cirkuska predstava s tri klovna (dvoje odraslih i jedno dijete). U početku smo se oslanjali na klasične savjete: "kvalitetno vrijeme zajedno", "redovito izlaske", "ne zaboravite jedno na drugo". U praksi, "kvalitetno vrijeme" se često svodi na brzu kavu dok se dijete igra u drugoj sobi, "redovito izlaske" na rijetke večere kada baka čuva malog, a "ne zaboravite jedno na drugo" je postala fraza koja je izazivala više smijeha nego romantike. Kako vi to rješavate? Imate li neke tajne trikove za preživljavanje? Jer, iskreno, ponekad se osjećam kao da sam u maratonskoj utrci bez cilja.

Mi smo otkrili da nam najviše pomaže otvorena komunikacija (što znači, da, i rasprave o tome tko će mijenjati pelene u 3 ujutro) i podjela obaveza. Što je najvažnije, shvatili smo da je u redu tražiti pomoć. Bilo da se radi o baka-servisu, prijateljima ili profesionalnoj pomoći. A tu se dotičem i ekskluzivne ponude koju je forum pripremio – vidjela sam da nude online tečajeve za upravljanje stresom i poboljšanje komunikacije u parovima. Mislim da bi takva podrška bila odlična za mnoge od nas koji se bore s ovim izazovom. Možda bi netko od vas htio podijeliti svoja iskustva s tim tečajevima?

I još nešto važno: ne treba se bojati perioda kada se osjećate izgubljeno i iscrpljeno. To je normalno! Ja sam jednom, umorna od svega, jednostavno sjela i rekla mužu: "Ne ide, trebamo pomoć!". To nije znak slabosti, već znak zrelosti. Bitno je prepoznati vlastite granice i ne ustručavati se zatražiti podršku. Jer, na kraju dana, sretna obitelj je ona u kojoj se svi članovi osjećaju voljeno i podržano, a to uključuje i međusobnu pomoć i razumijevanje. Koje su vaše strategije za održavanje bliskosti u odnosu, kada vam se cijela energija troši na djecu?

Zapravo, zanima me i kako uspijevate održavati neku razinu romantike u svemu tome? Jer, trenutno se naša romantika uglavnom svodi na to da se dogovorimo tko će prvi ustati i skuhati kavu! Sve ideje su dobrodošle!