Bok svima! Vidim da je tema braka i djece i balansiranja istog s partnerskim odnosom - baš ono što me trenutno muči! Pridružujem se jer sam u fazi gdje se osjećam kao da hodam po užetu između posla, kućanskih poslova, dvoje male djece (od 2 i 4 godine) i, da, mog supruga. Često se uhvatim kako razmišljam o tome kako smo se nekada satima mogli gubiti u razgovorima, a sada je "razgovor" uglavnom koordinacija oko toga tko će mijenjati pelenu ili tko će uspavati klinca. Šalim se (malo), ali stvarno je tako. Osjećam se kao da sam stalno u gašenju požara.

Mislim da je ključ komunikacija, i to ne samo riječi, već i kvalitetnog vremena provedenog zajedno. Nedavno smo pokušali uvesti "večer za nas", gdje djecu stavljamo na spavanje malo ranije i onda se mi "zabavljamo" – što znači da popijemo čašu vina, gledamo neki film ili samo razgovaramo. Zvuči jednostavno, ali u praksi je to velika borba, jer smo oboje umorni i iscrpljeni. Zanima me, kako vi uspijevate pronaći to vrijeme? Imate li neke savjete za "prokrijumčarenje" romantike u svakodnevicu kada se čini da nema vremena ni za disanje? Jer, iskreno, već sada razmišljam o tome kako ćemo opstati kada dođe treće dijete...

Još jedna stvar koja mi je jako teška je prihvaćanje da je u redu ako ne sve bude savršeno. Ja sam perfekcionist, a to jednostavno ne ide s malom djecom. Kuća je uvijek malo u neredu, večera nije uvijek gourmet jelo, a ja se ne stižem uvijek ni našminkati. Suprug je super, razumije to, ali ja sama sebi teško opraštam. Jeste li se i vi borili s tim osjećajem krivnje i pritiska da sve mora biti savršeno? Kako ste uspjeli to "pustiti"?

Uglavnom, radujem se razmjeni iskustava i savjeta s vama. Nadamo se da ćemo zajedno pronaći nekoliko trikova koji će nam olakšati život i pomoći nam da zadržimo iskru u braku, usprkos svim izazovima roditeljstva.