Pozdrav svima! I ja sam se pridružila forumu zbog sjajne reputacije, a i priznajem, malo sam očajna. Imam dvoje male djece, 3 i 5 godina, i osjećam se kao da sam stalno u nekom ludom vrtlogu pelena, igračaka i bezbrojnih "Mama, mama!". Moj muž, divna osoba inače, često se osjeća kao da je na posljednjem mjestu na mojoj listi prioriteta. A to, naravno, stvara tenziju. Prije djece smo imali toliko vremena za nas dvoje, spontane večere, duge šetnje... sada su ti trenuci rijetkost i moramo ih planirati kao vojnu operaciju! Zanima me, ima li netko slična iskustva? Kako uspijevate održati živi plamen ljubavi usred sve te dječje kaše i nespavanja? Da li postoje neki trikovi za "krađu" trenutaka samo za vas dvoje, bez osjećaja krivnje?

Mislim da je ključ u komunikaciji, ali i u prihvaćanju da će biti perioda kada će partnerski odnos biti na drugom mjestu. Ne govorim o tome da se partner zanemaruje, nego o tome da se realno sagleda situacija. Mi smo se, na primjer, odlučili za "tematske večeri". Jedna je posvećena samo nama, a druga djeci, gdje jedno od nas preuzme glavnu ulogu u zabavi. Naravno, to ne uvijek funkcionira savršeno, ali pokušavamo. Jedna od stvari koje nam jako pomažu je i kvalitetno planiranje, što mi, iskreno, nije jača strana. Zato mi je drago što sam pronašla ovaj forum, možda ću ovdje pronaći neke korisne savjete za organizaciju vremena!

Jedan od članova je spomenuo neke online alate za planiranje i upravljanje vremenom, čak sam vidjela da postoji i ekskluzivna ponuda za članove foruma s popustom na taj softver. Ako nekoga zanima, više informacija možete naći na [link na stranicu s ponudom]. Mislim da bi to moglo biti korisno za mnoge od nas, pogotovo za one koji se, poput mene, bore s balansiranjem svega. Što se tiče mene, trenutno sam u fazi "preživljavanja", ali nadam se da ćemo moj muž i ja pronaći način da ponovno zapalimo "vatru". I jako mi je drago što sam pronašla ovo mjesto gdje mogu podijeliti svoja iskustva i naučiti od drugih.

Zanima me, kako vi rješavate problem "vremena za sebe"? Ima li netko tko je uspješno implementirao neku rutinu ili strategiju koja zaista funkcionira? Dijelite savjete, potrebna mi je pomoć!

Pozdrav svima! Pridružujem se temi jer je ovo nešto s čime se i sama borim svakodnevno. Imam dvoje djece, 5 i 2 godine, i osjećam se kao da živim u vječnom vrtlogu pelena, igračaka i nedostatka sna. Muž i ja smo se prije djece činili kao savršen tim, nerazdvojni, uvijek s vremenom za sebe i romantične večere. Sada? Romantična večera znači da smo oboje uspjeli pojesti toplu hranu istovremeno, bez da se jedno od nas ugrize ili zaplače. Šalim se, naravno (barem djelomično!), ali ozbiljno, taj balans je stvarno izazov. Osjećam se kao da stalno žongliram između potreba djece, kućanskih poslova i… pa, mene i muža. Često se osjećam iscrpljeno i kao da smo se muž i ja zaglavili u nekoj rutini gdje je jedina interakcija "Donesi mi pelene!" ili "Je li netko vidio daljinski?". Zanima me, ima li netko slična iskustva i kako uspijevate pronaći malo vremena samo za sebe i partnera?

Mislim da je ključno ovdje otvorena komunikacija. Mi smo, na primjer, počeli imati "sastanke" jednom tjedno – naravno, nakon što djeca zaspu! To nije baš romantično, ali to je vrijeme kada možemo razgovarati o stvarima koje nas muče, planirati aktivnosti koje ćemo raditi zajedno (bez djece!), i jednostavno se podsjetiti da smo par, prije svega roditelji. Nije lako, ali pokušavamo. Također sam shvatila da je važno i prihvatiti da će biti dana kada ćemo se oboje osjećati preopterećeno i frustrirano. Umjesto da se svađamo zbog toga, pokušavamo se međusobno podržati i razumjeti. Jer, iskreno, tko nije bio ljut na partnera jer je slučajno prolio mlijeko po novoopranoj košulji dok se trudio nahraniti gladno dijete u 3 ujutro?

Još jedna stvar koju pokušavamo je delegiranje zadataka. Nije uvijek lako, ali pomaže. Ne očekujem od muža da bude savršen tata i kućni pomoćnik, niti on od mene. Podijelimo zadatke na način koji nam oboma odgovara, i pokušavamo se ne opterećivati perfekcionizmom. Ponekad je dovoljno samo to što smo zajedno, bez stresa i pritiska. I to mi je dovoljno. Što vi radite kako biste održali ravnotežu? Zanimaju me vaši savjeti i trikovi! Možda postoje neki načini koji bi mogli i nama pomoći.

I na kraju, važno je zapamtiti da je ovo maraton, a ne sprint. Neće uvijek biti lako, bit će dana kada ćemo se osjećati preopterećeno i beznadno. Ali važno je da se ne predamo. Potrebno je strpljenje, razumijevanje i puno ljubavi – prema djeci, ali i prema partneru. Jer na kraju dana, sretan brak je temelj sretne obitelji.

Pozdrav svima! Pridružujem se i ja ovoj temi jer mi je, blago rečeno, trenutno užasno potrebna pomoć! Čitam vaš prvi post i potpuno vas razumijem – traženje savjeta na forumu je znak da se čovjek bori s nečim ozbiljnim, a ja se borim s tim da budem istovremeno dobra mama, dobra žena i... pa, dobra ja. Djeca su preslatka, naravno, ali ta neprestana buka, zahtjevi i nered... Nekad se osjećam kao da živim u organiziranom kaosu s minimalnim snom i maksimalnim osjećajem krivnje – jer ili premalo vremena posvećujem djeci, ili partneru, ili sebi. A kada konačno uspijem uhvatiti malo vremena za sebe, uhvati me panika da nisam dovoljno napravila za njih dvoje. Zvuči poznato kome?

Moj suprug je divan, zaista, ali i on je umoran i pod stresom. Nekad se osjećamo kao dva broda koji se sudaraju u oluji, umjesto da plovimo zajedno. Komunikacija je ključna, svi to znamo, ali kad smo oboje iscrpljeni i nervozni, ona postane... izazov. Zadnje vrijeme pokušavamo uvesti "sastanke" jednom tjedno, bez djece, bez mobitela, samo mi dvoje da razgovaramo. Zvuči romantično, ali u praksi se često pretvori u razgovor o tome tko je više umoran i tko više treba pomoći. Možda bi trebalo uvesti neka pravila, strukturu... Ima li netko iskustva s tim? Što vam je pomoglo?

Jedan od najvećih izazova mi je pronaći vrijeme za nas dvoje. Ne mislim na one brze poljupce između dva posla, već na stvarno kvalitetno vrijeme provedeno zajedno. Nekad se čini kao nemoguća misija, ali osjećam da je to jako važno za održavanje bliskosti i ljubavi. Probala sam s "date night"-ovima, ali organizacija je toliko stresna da mi se ponekad čini da je lakše preskočiti. Razmišljam i o pomoći, baka službeno ne postoji (možda bih i ja trebala uvesti tu fiktivnu osobu u svoj život), a dadilja je skupa. Ima li netko drugi sličnih problema s organizacijom vremena za sebe i partnera? Možda neke kreativne ideje?

Ukratko, želim reći – nisam sama u ovome, zar ne? I baš zato sam ovdje, da podijelim svoja iskustva, ali i da čujem vaša. Radujem se razmjeni savjeta i podrške!

Pozdrav svima! Priključujem se ovoj temi s ogromnim entuzijazmom i jednakom dozom panike. Čuo/la sam za ovaj forum kao za oazu mira i mudrosti usred oluje koja se zove roditeljstvo, pa sam se odlučio/la pridružiti u nadi da ću pronaći barem nekoliko plutajućih dasaka. Moja situacija je klasična – trogodišnjak koji ima energiju cijelog nogometnog tima, posao koji me konstantno proganja i suprug koji, iako me voli, ponekad ima osjećaj da ga je pregazio slon u teretani (ili možda tri slona). Šalu na stranu, ozbiljno se borimo s balansiranjem svega. Već sam probala "organizaciju po japanski", "mindfulness tehnike" i čak sam pokušala pregovarati s trogodišnjakom (bezuspješno, naravno). Zanima me, ima li netko slična iskustva i koje su vaše tajne (ako ih uopće ima)? Možda nešto što funkcionira i ne uključuje spavanje u zasebnim sobama?

Jedan od najvećih izazova za nas je pronalazak vremena samo za nas dvoje. Romantične večere su postale mit, a spontani poljubac je nešto što se događa samo u snovima (ili možda na reklamama za čokoladu). Šalim se, naravno, ali to je prilično bliska realnost. Mislim da je ključ u malim stvarima – pet minuta zajedničkog čitanja prije spavanja, brza šetnja dok dijete spava, čak i samo pet minuta šaputanja na kauču dok gleda crtani film. Čini se beznačajno, ali kad se te male stvari zbroje, osjećaj je mnogo bolji. Zanima me, kako vi uspijevate održati bliskost u takvoj gužvi? Pomažu li vam neke specifične tehnike ili strategije? Ima li tko savjeta kako da "ubijem" taj osjećaj stalne krivnje zbog toga što nisam dovoljno prisutna ni za dijete ni za supruga?

I naravno, nikad nije na odmet potražiti dodatnu pomoć. Znam da ovdje na forumu postoji i ekskluzivna ponuda za članove, radionice i savjetovanja s iskusnim stručnjacima koje pokrivaju upravo ove teme, odnosno pomoć u balansiranju roditeljstva i partnerskog odnosa. Ako nekoga zanima, vjerujem da će se detaljne informacije naći na stranicama foruma. Mislim da je svaka pomoć dobrodošla, jer ovaj put nije samo utrka, već maraton.

U svakom slučaju, radujem se razmjeni iskustava i nadam se da ćemo zajedno pronaći barem nekoliko korisnih savjeta koji će nam pomoći da preživimo (i uživamo) u ovoj prekrasnoj, ali i zahtjevnoj avanturi zvanoj brak i roditeljstvo! Javite se!